Arhiv tekstova

Revna orguljašica i zborovoditeljica u novosad­skoj konkatedrali Imena Blažene Djevice Marije Anica Nevolić u nedjelju, 13. siječnja, na blagdan Krštenja Gospodinova, završila je svoju redovitu crkvenoglazbenu djelatnost. Na ko­ru spomenute crkve tijekom sv. mise pjevali su sa slavlje­nicom njeni sadašnji i bivši pjevači iz Novog Sada i Petrovaradina, njih tridesetak. Bio je to događaj i radostan i sje­tan. Radostan zbog providnosne milosti, koja je slavljenici omogućila doživjeti dijamantni jubilej, a sjetan, jer doživ­ljene godine otežavaju slavljenici djelovanje. Međutim, naša se slavljenica s ponosom može osvrnuti na svoju dugogodišnju i plodnu crkvenoglazbenu djelatnost, jer ju je obavljala iz­nimno valjano i odgovorno.

ROĐENA PETROVARA-DINKA: Anica Nevolić potječe iz petrovaradinske hrvatske obite­lji rimokatoličke vjere i jedino je dijete Ivana i Angele, rođene Fabijanac. Rođena je 1930. godine. Osnovnu je školu zavr­šila u Petrovaradinu, a gimnaziju u Srijemskim Karlovcima. U razdoblju od 1946. do 1955. godine promijenila je nekoliko radnih mjesta u Novom Sadu, a zatim je, do odlaska u mirovinu 1980. godine, bila šefica obračuna osobnih dohodaka u novosad­skom poduzeću »Grafika«.

Odrastajući pod okriljem svoje pobožne majke, u mjestu s četiri crkve, Anica je već u svojem djetinjstvu zavoljela mo­litve i crkvene obrede. U svojoj šesnaestoj godini pridružila se pjevačima svoje župne crkve Uzvišenja sv. Križa u Petrova­radinu. Po nagovoru svoje krizmane kume Verice Ivanić započela je kao samouka, mukotrpno i ustrajno, vježbati sviranje na harmoniju. Služila se poznatom školom za harmonij Heinricha Bungarta. Ohrabrena bodrenjem najbližih odsvirala je i otpjevala u svojoj župnoj crkvi, 11. siječnja 1948. godine, jutar­nju đačku sv. misu. Nedugo nakon toga ustrojila je u spomenu­toj crkvi mješoviti pjevački zbor. Dotada se ovdje pjevalo samo jednoglasno. Da bi što bolje orguljala postala je 1949. godine učenicom Helme Cvetnić, sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog. Pod njezinim je vodstvom u samostanu pri crkvi sv. Jurja Mučenika devet godina učila sviranje na glasoviru i orgu1jama.

OBNOVA REPERTORIJA: Do 1967. godine Anica Nevolić je u crkvi Uzvišenja sv. Križa izvodila naslijeđene crkvene popijevke i mise kao i one koje je dotada prikupila s raznih strana naše domovine. Godi­ne 1966. ukazao sam Anici na nedostatke i slabosti u njenom crkvenoglazbenom repertoriju. Budući da Anica tada nije poznavala pravu crkvenu glazbu, niti je bila upoznata s cecilijanskim pokretom i njegovim smjernicama, nije ni mogla znati što je prikladno ili neprikladno za izvođenje u hramu Božjem. Na moj nagovor zamolila je skladatelja Stanislava Prepreka, vatrenog cecilijanca i sjajnog orguljaša, da sredi i obnovi njen crkvenoglazbeni repertorij. Budući da sam pristao na posredovanje u ta­ko zamašnom i značajnom pothvatu, jer je Preprek bio lišen vi­da, započela je intenzivna crkvenoglazbena suradnja na rela­ciji Preprek – Rajković – Nevolić. Ovom je suradnjom u cije­losti obnovljen Aničin pjevački repertorij, a hrvatska crkve­na glazba obogaćena sadržajnim skladbama. U navedenom razdo­blju skladao je Stanislav Preprek 31 misu, 111 crkvenih himana i mnogo crkvenih popjevaka. Slobodno mogu reći da smo Anica i ja »iscijedili« iz Prepreka navedene skladbe, jer bi ih inače ponio sa sobom u grob. Anica je posve u saborskom duhu pozva­la domaćeg glazbenika Prepreka da u staru crkvenoglazbenu riznicu unese nove skladbe. Od jeseni godine 1967. pa do svoje smrti stvorio je mnogo za toliko zanemarene manje zborove.

Budući da je Anica Nevolić prava i ozbiljna kršćanka, koja vjeru u Boga i Crkvu ne smatra šalom, niti zabavom, ona je Preprekove i moje upute u vezi s crkvenom glazbom prihvatila i zdušno promicala. Shvatila je da Tvorca treba darivati samo uspjelim djelima. Točno je da sve umjetnosti oplemenjuju čovjeka, ali nijedna kao glazba. Ona je opće blago, jer je osje­ća i učen i neuk. Oni, na koje glazba ne utječe, jednaki su kamenu, jer je poznato da utječe i na životinje i na biljke. Anica je shvatila ulogu glazbe u liturgijskom i vjerskom ži­votu, a osobito ljepotu i uzvišenost gregorijanskog korala, najidealnije glazbe u Katoličkoj crkvi. Također je shvatila da crkvena glazba mora biti lišena isključive subjektivnosti i egoizma, jer treba spajati srca mnogobrojnim vjernicima raznih naroda, temperamenata, dobi itd. Te značajke posjeduje samo glazba koja odskače svojom objektivnošću. Skladbe raz­dražljive senzualnosti ne spadaju u crkvenu glazbu, crkvena glazba treba biti iskrena, ozbiljna, objektivna, sabrana i ponizna. Istinsku crkvenu glazbu može osjetiti samo onaj tko ne želi da ga ona zabavlja. Anica je spoznala i to da orguljašima i zborovoditeljima crkva ne smije biti mjesto osobnog isticanja, nego da oni trebaju pomoći vjernicima u pobožnosti i molitvi. Kuća Božja nije mjesto za zabavu, nije kazalište, nego zajednički dom molitve. Ponesena navedenim spoznajama i preporođena Preprekovim crkvenim skladbama Anica je 1970. godine sastavila vlastiti crkveni pjevnik (kantual) s naslovom »Slava Bogu«.

DJELOVANJE U NOVOM SADU:  Zbog izvjesnih okolnosti Anica Nevolić se 1966. godine odselila iz Petrovaradina i nastanila u Novom Sadu. Krajem 1974. godine napustila je orguljašku službu u Petrovaradinu i odmah nastavila istu službu u novosadskoj župi Imena Blažene Djevice Marije. U crkvi ove župe, konkatedrali, postala je orguljašicom–zborovoditeljicom vjernicima Hrvatima. I ovdje je odmah ute­meljila mješoviti pjevački zbor,  koji je nakon deset godina postojanja izglasao sebi ime Laudanti (Hvalitelji). S ovim, kao i s nekadašnjim pjevačkim zborom, nastupala je u mnogim crkvama Srijema, Bačke, Slavonije i Banata. Na tim nastupima pjevala je sa zborom tijekom sv. misa, a zatim na duhovnim koncertima.

Naša je slavljenica bilježila i objelodanjivala važne do­gađaje iz svoje orguljaške prakse. Prigodom svoga srebrnog ju­bileja izdala je knjižicu s naslovom »Pjevajmo Gospodinu pje­smu novu«, a prigodom 30. obljetnice svoga djelovanja knjižicu s naslovom »Slatko je pjevati Bogu našemu«. Za uspomenu na svoj zlatni jubilej izdala je malu brošuru s naslovom »50 godina crkvenoglazbenog rada«. Tijekom svoga predanog služenja Crkvi ravnala je stotinama pjevača, a uz njeno sviranje i pjevanje bogoslužje je doživljavano uzvišenije. Na orguljama je svira­la oko 16.000 puta. Izvodila je crkvene popijevke skladatelja Stanislava Prepreka, Petra Ivanišića (Crnkovačkog), Anzelma Canjuge, Zlatka Špoljara, Franje Lučića, Rudolfa Taclika, Vin­ka Žganeca, Josipa Vrbovskog, Pranje Dugana st., Petera Griesbachera, Caspara Etta. Izvodila je i narodne crkvene popijevke, gregorijanski koral i VIII. koralnu misu De Angelis.

POTICATELJICA PREPR-EKOVA SKLADALAŠTVA: Iznimno veliko priznanje zaslužila je slavljenica kao poticateljica Preprekova skladanja. Samo po toj zasluzi zavrijedila je da joj ime ne zaboravimo. Veliki dio Preprekova crkvenoglazbenog doprinosa postao je dostupan zahvaljujući po­krovitelju Preprekove glazbe vlč. dr. Jerku Matošu, jer ga je on objavio tiskom. Kad se sjetim ili spomenem dr. Matoša često pomislim na pomoć koju mu je svojedobno pružila naša slavljenica. Naime, tijekom obnove samostana pri crkvi sv. Jurja Mučenika, kada je tamo bio ravnatelj vlč. Matoš, Anica Nevolić je vodila knjigovodstvo više od dvije godine. Osim toga, u Hrvatskom povijesnom institutu u Beču, na čijem je utemelje­nju radio dr. Jerko Matoš, Anica je, kao dokazani rodoljub, se­damnaest dana sređivala dokumente i sve račune ovoj ustanovi kao i njihovo uknjiženje.

Što se tiče izvođenja crkvene glazbe u novosadskoj konkatedrali, ono je bilo na najvišoj razini od kraja 19. do polo­vice prošloga stoljeća kada je kantor bio legendarni glazbe­nik Jakob Leh. On je glazbovao s velikim mješovitim zborom, solistima, orguljama i orkestrom. Zbog drastično izmijenjenog života nakon Drugog svjetskog rata, pa sve do danas, nije vi­še moguće usporediti sadašnje crkvenoglazbeno stanje s neka­dašnjim. Spoznaja ove realnosti nije djelovala na našu slav­ljenicu zazorno. Naprotiv. Ta realnost ju je poticala na još bolje i intenzivnije djelovanje.

VRIJEDNA GRAĐA: Osim svega dosad navedenog, Anica je i ljubiteljica povi­jesti i fotografije, kao i kolekcionarka razglednica i magnetofonskih snimaka. Po­nosna na svoj rodni Petrovaradin često je fotografirala nje­gove ulice, poneke njegove starinske kuće i razne zanimljive detalje. Posjeduje i bogatu zbirku fotografija crkvenih pje­vača kojima je ravnala. Ako svemu nabrojanom pridodamo i slavljeničinu veoma obilnu crkvenoglazbenu literaturu onda je jasno da posjeduje vrijednu kulturno-povijesnu građu.

Opraštajući se na sv. misi u novosadskoj konkatedrali s redovitim vršenjem orguljaške službe, naša dijamantna jubilarka otpjevala je solistički, tijekom Prikazanja, veoma prikladnu i znakovitu popijevku, koja govori o potpunom predanju Bogu. To je popijevka »Primi, Gospodine« skladatelja Petra Ivanišića (Crnkovačkog) na riječi sv. Ignacija Lojole, utemeljitelja isusovačkog reda. Neka riječi ove popijevke budu isto­dobno i završne riječi ovoga prikaza o crkvenoglazbenoj dje­latnosti Anice Nevolić.                                    g